Susjedne države Hrvatska i Srbija prema Bosni i Hercegovini uglavnom nastupaju sa pozicija patronizma, a njihovi diplomatski manevri tjeraju domaće političare na defanzivni stav i to da su akcije iz Sarajeva zapravo reakcija na poteze Beograda i Zagreba.
Hrvatska i Srbija svoju vanjsku politiku u dobroj mjeri baziraju na tome da se miješaju u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine i kroz svoje političke saveznike pokušavaju nametnuti tempo unutrašnjih odnosa u BiH, ali i pokazati to da Bosna i Hercegovina nije funkcionalna država.
Svakako, komplikovano uređenje Bosne i Hercegovine onemogućava da se ravnopravno nosi sa pritiscima iz Srbije i Hrvatske, ali čak i tamo gdje postoji prostor ne čini se da se dovoljno agilno da se pitanja od interesa za Bosnu i Hercegovinu stave u fokus.
Jedan od glavnih vanjskopolitičkih ciljeva Hrvatske jeste izmjena izbornog zakona Bosne i Hercegovine na način da se faktički omogući da HDZ BiH ostvari apsolutnu kontrolu nad izborom člana Predsjedništva BiH i stalno učešće u vlasti bez obzira na broj glasova. Položaj Hrvatske i Srbije nije isti, pa je Hrvatska kao članica Evropske unije svoje zahtjeve često pokušava da predstavi dijelom evropskog puta Bosne i Hercegovine.
“Pravedan izborni zakon gdje će Hrvati imati legitimnog predstavnika zagarantiranog u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine može biti garancija za napredak i raspodjelu sredstava koja dolaze iz EU”, kazala je naprimjer zastupnica u Evropskom parlamentu Željana Zovko.
Zbog toga, Sarajevo kojem je cilj napredak ka Evropskoj uniji ima problem da se postavi prema politici Hrvatske koja sa jedne strane navodno lobira za Bosnu i Hercegovinu u Briselu, a sa druge strane se postavlja kao jedna od strana u unutrašnjim političkim sukobima u Bosni i Hercegovini.
Ipak, pravi odgovor iz Sarajeva bi možda bio asertivni nastup i jače stavljanje i zastupanje interesa Bosne i Hercegovine u barem tri otvorena pitanja.
Jedno od najvećih pitanja je pitanje imovine Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj koja već godinama ili propada ili je koriste pojedinci i kompanije u Hrvatskoj bez ikakve naznake pravedne odštete stvarnim vlasnicima u Bosni i Hercegovini.
Drugo, možda i značajnije pitanje jeste pitanje odlagališta nuklearnog otpada na Trgovskoj gori koje bi eventualno ugrozilo život desetina hiljada stanovnika bosanske Krajine. Osim toga tu su pitanja i kao što je korištenje vode Buškog jezera, bježanje optuženih za kriminal preko granice.
Dok je odnos sa Hrvatskom komplikovan sa pojedinim pozitivnim tačkama, u odnosu sa Srbijom gotovo je nemoguće doći do zajedničkog jezika u bilo kojem od političkih pitanja. Srbija daje nedvosmislenu podršku politikama koje otvoreno poručuju da je Bosna i Hercegovina nemoguća država.
Srbija je sklonila više osoba koje su osumnjičene za najstrašnije ratne zločine, aktivno radila protiv Rezolucije o genocidu u Srebrenici, a tu su i pitanja kao što je utvrđivanje granice te odšteta za potopljeno zemljište zbog hidroelektrana.
Akcija koja je dovela do izglasavanja Rezolucije o Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija je dobar pokazatelj da postoji prostor da politika iz Sarajeva bude ta koja povlači prvi korak. Nervozna reakcija iz Srbije koja je uslijedila ne treba da uplaši političare u Sarajevu nego da im bude dokaz da Bosna i Hercegovina treba i može voditi snažnu i samostalnu vanjsku politiku, a to bi se trebalo ogledati prije svega u upoznavanju diplomatskih mreža u Evropi sa srbijanskim skrivanjem odgovornih za ratne zločine.
Na sastancima obično multilateralnim koje organizuje Evropska unija postavljanje ovih pitanja na stol bi bio dobar način da se pokaže Beogradu da nisu jedini koji mogu da nameću i otvaraju regionalna pitanja.
