Jedan sporazum iz 2011. godine o policijskoj saradnji između Bosne i Hercegovine i Srbije trenutno je visoko u fokusu domaće političke scene, nakon što ga je problematizirao ministar vanjskih poslova naše zemlje Elmedin Konaković.
Konaković je na posljednjoj sjednici Vijeća ministara zatražio da se suspendira Sporazum o policijskoj saradnji sa Srbijom, no to su u startu odbili ministri imenovani s teritorije entiteta Republika Srpska.
Konaković kaže da ne vjeruje Srbiji niti njihovim policajcima, ni u kojem obliku.
“Zato što je policija Srbije po presudama iz Haga u slučajevima Stanišić, Simatović i drugi, slala svoje policajce i u Prijedor i druga mjesta, i učestvovala u ratnim aktivnostima, koje su rezultirali genocidom i ubijanjem. Zato što u tu Srbiju i takvu policiju, ja ne vjerujem”, poručio je.
Osim Srbiji, Konaković navodi da ne vjeruje ni Hrvatskoj.
“Sve dok osporavaju suverenitet BiH, dok zaobilaze državne institucije, dok govore da je RS država, dok derogiraju naše institucije, ja takvoj Srbiji ne vjerujem. Ni Hrvatskoj još uvijek ne vjerujem. Na putu su uspostavljanja povjerenja. Ne vjerujem tim policijama. Zalažem se za reviziju jer želim BiH da vratim nadležnosti”, naveo je on.
Konaković je direktnu odgovornost za spomenuti sporazum fakturisao Bakiru Izetbegoviću i Željku Komšiću, jer su kao članovi Predsjedništva BiH pristali na to.
No, sada se nameće nekoliko pitanja. Ako je doista ovaj sporazum toliko štetan za BiH, kako je moguće da se tek sada o njemu raspravlja i da se problematizira, a godinama je na snazi i godinama je javno dostupan dokument?
Ako je sporazum toliko poguban za BiH, zašto to nije tema od šireg značaja u koju je uključen širok spektar domaćih lidera? Jer je simptomatično da o ovoj temi govori samo ministar vanjskih poslova, dok istovremeno ostali predstavnici Trojke šute. Šuti i predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović, koji je bio u Kolegiju Predstavničkog doma Parlamenta BiH kad je ovaj sporazum ratifikovan.
Ne oglašava se ni Zlatko Lagumdžija, koji je kao lider SDP-a vodio većinu političkih procesa od 2011. do 2014. godine.
Ako ovo nije tema od nekoliko dana, gdje će političari “ispuhati” svoje kritike koje imaju reći u cilju političkog pozicioniranja, onda ova država ima veliki problem, na koji svi šute. A ta šutnja s druge strane može biti također indikativna.