Srebreničanka Fatima Mujić iz naselja Slatina prije dvadeset devet godina zadnji put je vidjela svoje sinove Osmana i Sabita. Oni su u julu 1995. godine krenuli kroz šumu u pokušaju da dođu do slobodne teritorije, ali nisu u tome uspjeli, te ni dan-danas majka Fatima nema nikakvih saznanja o njihovoj sudbini. Njena jedina životna želja je da pronađu njihove posmrtne ostatke i da njena djeca konačno pronađu smiraj.
Kada je Srebrenica pala, Osman je imao 20, dok je 25-godišnji Sabit bio oženjen i imao dvoje djece.
– Sanjam ih često i zadnje riječi mog Sabita bile su da čuvam njegovu djecu. Njegove riječi neću nikad zaboraviti. Željela bih da se moji sinovi pronađu i da imaju svoj mezar, Fatihu da im proučim. Veoma je teško živjeti sve ove godine u neizvjesnosti – kaže u razgovoru za Fenu neutješna majka.
Ona je 1980. godine ostala udovica sa šestero maloljetne djece i sama ih othranila u veoma teškim uslovima.
– Kada su već bili sposobni da se brinu sami o sebi, počeo je nemili rat i nove nevolje. Moja dva sina nisu uspjela doći na slobodnu teritoriju i preživjeti rat. Imam njihove slike, često ih gledam i oplakujem. Moje četvoro djece brine o meni u ovim staračkim danima, ali moj život se sveo na tugu i misli na moje sinove. Tuga je pregolema – kazala je ova osamdeset četverogodišnja Srebreničanka.
Fatimin zet Ramiz Hasanović ispričao je za Fenu kada i gdje je posljednji put vidio njene sinove Osmana i Sabita.
Kaže da su dobili informaciju da je Srebrenica pala i iz sela Slatina krenuli su preko šuma s namjerom da dođu do slobodne teritorije. Cijeli dan su pješačili i kada su stigli do Kameničkog brda tu je bilo dosta ljudi iz Slatine, a među njima i Osman i Sabit.
Kameničko brdo je mjesto velike zasjede, kada je pala velika bukva i gdje je u jednom danu ubijeno oko 1.000 ljudi, a isto toliko ih je zarobljeno, odvedeno na stratišta i strijeljano.
– Desilo se ono što niko nije očekivao, odjednom se čula jaka pucnjava, a zatim je i pala velika bukva oko koje je bio veliki broj ljudi koji su se u tom trenutku tu nalazili. Nastala je velika panika, dosta ljudi na tom mjestu je izgubilo život i dosta ih bilo ranjeno. Zbog velikog straha i panike, ljudi su bježali na sve strane i od tog momenta nisam više vidio ni Osmana ni Sabita, kao ni ostale komšije iz Slatine. Poslije toga nisam čuo nikakve informacije o sudbini Osmana i Sabita – kazao je Hasanović.
Sestre braće Mujić svake godine posjećuju Identifikacijski centar u Tuzli, tražeći bilo kakve informacije o Osmanu i Sabitu. Nažalost, ni 29 godina nakon genocida u Srebrenici, nepoznata je njihova sudbina, kao i sudbina mnogih drugih Srebreničana.
Ove godine obilježava se 29. godišnjica genocida u Srebrenici te prvo obilježavanje nakon usvajanje Rezolucije UN-a kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom komemoriranja i sjećanja na genocid u Srebrenici.
