Tokom višedecenijske karijere radio je na planiranju, nadzoru i realizaciji brojnih infrastrukturnih i komunalnih zahvata, učestvujući u izgradnji i obnovi objekata koji su oblikovali urbanističku sliku Bosanske Krupe, i prije i poslije rata u Bosni i Hercegovini. Iako danas u penziji, Hadžić ostaje jedan od onih stručnjaka čiji se doprinos ne mjeri titulama, već konkretnim rezultatima na terenu.
Profesionalni put gradio je kroz operativni i inženjerski rad, vodeći projekte i preuzimajući odgovornost za njihovu realizaciju. Za sebe kaže da nije bio političar, već čovjek struke.
“Radio sam svoj posao profesionalno i odgovorno. Nisam se vezao za politiku, nego za projekte i za ono što treba uraditi”, ističe u razgovoru za Fenu Hadžić.
Dodaje da mu je najvažnije bilo da iza svakog projekta ostane kvalitet i funkcionalnost.
“Volio bih da me pamte po izgradnji Bosanske Krupe. Skoro sve u Bosanskoj Krupi sam ja izgradio – naravno, ne fizički sam, već u inženjerskom smislu”, kaže Hadžić.
Iako je formalno završio radni vijek, njegov društveni angažman nije prestao. Jedan je od osnivača Udruženja “Reis Džemaludin Čaušević”, osnovanog 2011. godine s ciljem očuvanja lika i djela bosanskohercegovačkog reisa rođenog u Arapuši.
Ideja o osnivanju udruženja nastala je nakon humanitarne akcije organizovane za Srebrenicu.
“Organizovali smo akciju da za Bajram odnesemo 50 do 60 paketa pomoći. Na kraju smo sakupili dvije do tri šleperske pošiljke, uz više kombija. Otišli smo tamo i sve podijelili. Nakon toga smo sjeli i došli na ideju da osnujemo udruženje kako bismo reisa Čauševića vratili iz zaborava”, prisjeća se Hadžić. Sastanak s mještanima u Arapuši bio je prvi korak ka realizaciji projekta.
“Rekao sam im da nisam došao s parama, nego da ćemo praviti projekte, tražiti sredstva i lobirati da se to završi”, prisjeća se Hadžić.
Realizacija je trajala gotovo deset godina. Projekti su predstavljeni i reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću, koji je obećao podršku, ali su najveći dio tereta, kako navodi, iznijeli sami.
“Na kraju smo to sami gurali i završili. Taj projekat sam radio isključivo u ime Boga i da me On nagradi”, kaže Hadžić.
Posebno ističe podršku muftije bihaćkog hafiza Mehmeda ef. Kudića, kao i predstavnika Medžlisa Islamske zajednice Bosanska Krupa.
Osim profesionalnih i društvenih angažmana, Hadžić s posebnim emocijama govori o humanitarnom činu koji smatra svojim najvećim ličnim ponosom.
“Najponosniji sam što smo supruga i ja izgradili kuću Fati iz Jezerskog, zaseok Mašinovići, koja je čuvala našu djecu. U toj porodici je bila velika bijeda, a domaćin je bio teško bolestan. Poslije rata smo odlučili da joj napravimo kuću. Uspjeli smo i da riješimo medicinsku dokumentaciju kako bi njen suprug ostvario pravo na penziju”, kaže Hadžić.
Njegova životna priča svjedoči o spoju struke i društvene odgovornosti – o generaciji inženjera koji su gradili objekte, ali i povjerenje, oslanjajući se na znanje, rad i lični integritet.
