Delegacija ASA Bolnice boravila je u Unsko-sanskom kantonu gdje je održala sastanke sa Zavodom zdravstvenog osiguranja USK i Kantonalnom bolnicom „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću. Razgovarano je o unapređenju saradnje, dostupnosti zdravstvenih usluga, prioritetnim dijagnozama, listama čekanja, kvalitetu liječenja te efikasnijem korištenju sredstava Zavoda.
Poseban akcenat stavljen je na potrebu vankantonalnog liječenja, edukaciju medicinskog kadra i jačanje preventivnih programa. U Kantonalnoj bolnici istaknuta je važnost povezivanja stručnjaka i organizacije stručnih događaja s ciljem kontinuiranog profesionalnog usavršavanja.
Sastanci su ocijenjeni kao važan korak ka boljoj koordinaciji zdravstvenog sistema u kantonu. Međutim, iza protokolarnih poruka ostaje suštinsko pitanje – može li se dugoročno osloniti na upućivanje pacijenata u druge gradove, dok se vlastite institucije suočavaju sa ozbiljnim kadrovskim deficitom?
Kantonalna bolnica „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću trenutno nema kapacitete za obavljanje brojnih specijalističkih i složenih medicinskih zahvata. Zbog toga Zavod zdravstvenog osiguranja USK ugovara usluge sa privatnim i državnim zdravstvenim ustanovama u Sarajevu, Tuzli i drugim centrima gdje je to moguće. Takva praksa je nužna kako bi pacijenti dobili potrebnu zdravstvenu zaštitu, ali ona ne rješava ključni problem – slabljenje domaćeg zdravstvenog sistema.
Prema podacima sindikalnih predstavnika, Kantonalnoj bolnici nedostaje više od 200 ljekara. Istovremeno, medicinski kadar svakodnevno odlazi u privatne zdravstvene ustanove ili van kantona, gdje su uslovi rada i primanja znatno bolji. Ovaj trend dodatno opterećuje preostale ljekare i produžava liste čekanja, a pacijentima stvara osjećaj nesigurnosti.
Građani Unsko-sanskog kantona s pravom se pitaju: da li je vrijeme da se, uz saradnju sa drugim centrima, pokrene ozbiljan program jačanja državnih zdravstvenih ustanova u USK, prije svega Kantonalne bolnice u Bihaću?
Rješenje ne može biti samo u kupovini usluga izvan kantona. Potrebne su dugoročne mjere – stabilno finansiranje, povećanje plata i stimulacija za deficitarne specijalizacije, ulaganje u opremu, te stvaranje uslova koji će zadržati stručnjake u javnom sektoru.
Zdravstveni sistem nije političko pitanje, nego pitanje sigurnosti svakog građanina. Hoće li politički akteri sjesti za isti sto i dogovoriti model koji će ojačati vlastite institucije – ili će Unsko-sanski kanton i dalje biti ovisan o tuđim kapacitetima – ostaje da se vidi.
