Na današnji dan 1992. godine, u Prijedoru je izdana naredba koja je zapečatila sudbine hiljada nedužnih:
Nesrpski građani morali su na kuće staviti bijela platna. Na ruke – bijele trake.
Popisani, obilježeni, pripremljeni za progon.
Bila je to naredba koja je otvorila vrata mraku: etničkom čišćenju, logorima, silovanjima, masovnim egzekucijama.
Otvorila je vrata tišini svijeta – dok su djeca ubijana jer su imala pogrešno ime.
- 3.176 civila ubijeno je u Prijedoru od čega 102 djece.
- Omarska, Keraterm, Trnopolje – postali su sinonimi za pakao.
- Do danas, Prijedor ne dozvoljava ni spomenik ubijenoj djeci.
Danas, bijela traka nije samo simbol. Ona je krik.
Za one koji više ne mogu govoriti.
Za djetinjstva koja nikada nisu stigla odrasti.
Za istinu koju pokušavaju ušutkati.
Bijela traka je naše sjećanje. Naša obaveza. Naš zavjet.
Nosimo je danas – i svakog dana – jer istina mora preživjeti.
Jer pravda kasni, ali je nećemo prestati tražiti.
31. maj je više od datuma.To je dan kad dižemo glas protiv zaborava.
Dan kad bijelo postaje jače od crnog.
Da se nikad ne zaboravi.
Da se nikad ne ponovi.
