21.5 C
Bihać
Subota, 1 Oktobra, 2022

1. maj 1992. – 1. maj 2022. – Da se ne ponovi- grijeh je da se zaboravi

Na današnji dan 1. maja (petak) 1992. sa svojih ognjišta nakon 50 godina ponovno su protjerani mještani podgrmečkih sela: Velikog Dubovika, Arapuše, Zalina, Jasenice, Polja, Potkrša, Potkalinja…

I ovaj put odsječeni, nemoćni i u okruženju očekivali su svoju sudbinu…

Bosanska Krupa je već napadnuta prije desetak dana, a njeno muslimansko stanovništvo protjerano na lijevu obalu rijeke Une, pale su i prve žrtve.

U cazinsku krajinu gdje su mnogi spas našli 1941. ovaj put nije se moglo. Bosanska Krupa je već bila prva borbena linija i prolaza nije bilo.

Tadašnje „ratno predsjedništvo srpske opštine Bosanska Krupa“ odlučilo je da se muslimansko stanovništvo sa ovih prostora iz „bezbjednosnih razloga“ evakuiše u Sanski Most.

Tako su za svega nekoliko sati ova podgrmečka muslimanska sela ostala bez svojh stanovnika, zavladala je pustoš, tuga…a sve ono što je godinama stvarano nestat će u pljački, paljevini i rušenju.

Zaista je teško riječima opisati stanje u koje smo se tada nalazili, a kiša koja je tog dana padala samo je pojačavala osjećaj tuge i bola koju smo proživljavali.

I dok su kolone napuštale ova mjesta mnogi su se iskretali sa suznim očima da još jednom, možda i posljedni put vide svoje ognjište, svoju džamiju, njivu…

Tužne kolone Arapušana, Dubovičana, Jaseničana, Zalinjara krenule su putem Sanskog Mosta, putem u neizvjesnost… Dolaskom na područje općine Sanski Most utočište smo našli kod rodbine i prijatelja u sanskim mjestima Modra, Vakuf, Gorice, Fajtovci, Kamengrad i ostali.

Ono što treba napomenuti i što nikad ne smijemo zaboraviti jeste gostoprimstvo naroda ovih mjesta kod kojih smo našli utočište.

U narednim mjesecima zajedno sa domaćim stanovništvom smo proživljavali zaista težak period

Uslijedila su hapšenja, maltretiranja, odvođenja u logore, a nažalost i ubistva. Mnogi su završili u logorima kao što su Manjača, Kamenica kod Drvara, zatvori u Palanci, Jasenici, osnovna škola u Bosanskoj Krupi u kojima su proživljavali najstrašnije torture i mučenja, a nažalost i ubistva.

Kosti mnogih su pronađeni po raznim jamama i masovnim grobnicama kao što su Jama Zvečarka, Jama Lisac i ostale, a za mnogima se još traga.

Hvala Allahu i borcima Armije BiH koji su oslobodili naše krajeve dočekali smo da se vratimo u svoja mjesta.

Ono što smo zatekli dolaskom u naša oslobođena mjesta je zaista bilo užasavajuće. Mjesta u kojim 1992. nije bilo apsolutno nikakvih ratnih dejstava su popaljena i porušena. U Velikom Duboviku je 90% objekata sistematski minirano i porušeno, gdje se jasno vidi namjera naših neprijatelja da se tu nikada niko ne vrati.

Iako smo rasuti po cijelom svijetu moramo se vraćati i dolaziti u naše krajeve kako zbog onih kojima je želja bila da se nikad ne vratimo tako i zbog najboljih sinova naše domovine koji su svoje živote dali za ove naše krajeve.

Ovdje smo rođeni, ovdje smo živjeli i ovdje ćemo ako Bog da i umrijeti, ovdje su mezarja naših predaka.

Ovi događaji su naša bliska historija o kojoj moramo pisati i koje se moramo sjećati kako nam se ne bi nikada više ponovili- piše Hašim Grošić.

DA SE NE PONOVI – GRIJEH JE DA SE ZABORAVI.

Dodaj komentar:

POVEZANI ČLANCI

Najnovije

58,466LikesLikes
8,496SljedbeniciPratite
1,287PretplatnikaPretplati se