Kaznenopopravni zavod (KPZ) poluotvorenog tipa “Luke” u Bihaću ne spada u red “okrutnih” zatvora o kojima se stvorio mit, poput zeničkog, koji već odavno ima svoju  ”himnu” u Karajlićevom “Zenica bluzu”. No, i “Luke” imaju bogatu lepezu prijestupnika – od narkomana, malih i velikih lopova, trgovaca ljudima i drogom do razbojnika i ubica.

Konobar “autonomaš”

Tu leže osuđenici na dan i na 20 godina, a trenutni rekorder je jedan sa 15-godišnjom robijom. Zastrašujući izazovi “kulture zatvorskog života” djelimično su otvoreni “Avazovom” reporteru kroz trosatni razgovor sa zatvorenicima.

U vrijeme naše posjete (14. avgust, op. a.) ovdje je boravilo 98 osuđenika, a danas, 18. avgusta, zatvor će, nakon odležane kazne, napustiti Bužimljanin Zijad Muratović, stopostotni invalid – amputirac, osuđen zbog trafikinga i međunarodne trgovine drogom.

Sezona je ljetnih odmora, sudovi “spavaju” pa se od septembra očekuje priliv novih faca sa pravosnažnim presudama. Direktor KPZ-a “Luke” Muhamed Krkić ne negira da među zatvorenicima ima i svađa i tučnjava, kao i u civilnom životu, uostalom.

- Dječica u vrtiću se poguraju, a kamoli osuđenici u zatvorenom prostoru. Nastojimo ih što više radno angažirati kako bi se njihov psihički naboj i nagomilani stres smanjili. Na raspolaganju su im sportske i kulturno-obrazovne aktivnosti, moderna teretana, nogometni i odbojkaški teren, informatički kutak, zatvorska biblioteka – ističe Krkić.

Oni koji žele raditi, imaju široku paletu: čišćenje, rad u zatvorskoj bašči, na ekonomiji u Kamenici, gdje se za potrebe kuhinje na dva hektara uzgajaju grah i krompir, krečenje, građevina…,i sve po Zakonu o radu FBiH, osim što, umjesto plaće, dobivaju skromnu novčanu naknadu.

Konobar u bijelom koji nas poslužuje, bivši je “autonomaš”. U rovu je ubio ratnog kolegu.

- Dobro mi je, danas sam imao posjetu, sjedio sam u zatvorskom parku sa ženom i djetetom – kaže nam tiho i žurno odlazi da izbjegne daljnja pitanja.

Šef zatvorskog Sektora tretmana Halid Dedić otkriva nam kako je ovaj osuđenik cijelu zatvorsku naknadu dao supruzi.

U zatvorskoj mehaničkoj radionici rade Amir Bešić iz Miostraha kod Cazina i Kladušanin Suad Dolić. Bešić je dobio sedam mjeseci “ćorke” zbog šumske krađe pet metara drveta, a Dolić godinu i osam mjeseci za falsificiranje dokumenata za uvoz auta.

- Bio sam pod uvjetnom na godinu zbog istog djela. Šta ćeš, borba za preživljavanje – govori Bešić, koji “broji sitno”.

Kod kuće ga čekaju supruga i dvoje djece. U radionici nasađuje motike, oštri ih za rad zatvorenika u poljoprivredi, vrijeme mu brzo prolazi. Dodaje da će nakon ovog iskustva tražiti posao u Hrvatskoj.

I Suada Dolića, inače stričevića Rifeta Dolića, predsjednika DNZ-a BiH, kod kuće čekaju supruga i dijete. Emin Šušić, član zatvorske uprave, zadužen za radni angažman, kulturno i sportsko “uzdizanje” osuđenika, kaže da se 55 zatvorenika redovno bavi sportom. Organizirana je i informatička sekcija sa osam računara, doduše onih iz “kamenog doba”, a voditelj sekcije, osuđenik Dž. Z. iz Bihaća kaže kako je zastrašujuće saznanje da većina “kolega” nije znala ni kako se kompjuter uključuje.

Sve zatvorske sobe imaju kablovsku televiziju plus zajedničku TV salu. Upoznaju nas i s “ljubavnom sobom”, prostorom u kome se osuđenici sastaju sa suprugama, neposredno uz teretanu. U ovoj sobi je i velika bokserska vreća, okačena na stropu.

- Ako mu ne ide u krevetu, može se “isprazniti” na vreći – dobacuje jedan od osuđenika.

Metadonska terapija 

Uprava zatvora ističe da najteži osuđenici nisu oni s najdužim kaznama nego ovisničko-dilerska populacija, koje u KPZ-u “Luke” čini čak 40 posto.

- Oni pokušavaju unijeti drogu na različite načine – u čmaru, želucu, putem rodbine. Jednom narkomanu drogu je pokušala unijeti tetka iz Ključa. Imali smo slučaj da se osuđenik poljubi sa ženom, a ona mu u usta ubaci drogu. Zabilježeno je i unošenje droge u ćevapima ili da osuđenik zagrli dijete prilikom posjete i iz dečijeg džepa izvuče drogu – navodi primjere direktor Krkić.

Ovdje se za narkomane provodi metadonska terapija, ali se tablete prethodno stucaju u prisustvu policajca i zdravstvenog radnika kako bi se spriječila trgovina drogom unutar zatvora.

Prepričava se slučaj iskusnog narkomana, koji je istucanu tabletu “metadona” prilikom gutanja naprosto zalijepio za zube. Uhvaćen je u zatvorskom toaletu kako sa zuba struže prah kako bi ga prodao nekom od osuđenika. Ili slučaj kada je osuđenik tokom vikend-odsustva progutao drogu u kondomu, a onda je u zatvorskom WC-u izvadio iz debelog crijeva nakon velike nužde. Zaradio je samicu i krivičnu prijavu policiji te izgubio vanzatvorske pogodnosti.

Zeničaninu Sulejmanu Tabakoviću, koji je u Bihać premješten iz Busovače, pronađena je droga na vratima kasete na dan otpusta. Na slobodi je protiv njega nastavljen postupak za ovo krivično djelo.

Mujo Rekanović iz bihaćkog naselja Hatinac služio je četiri mjeseca kazne, a stigle su ga nove presude i odrapio je tri i po godine. Po izlasku iz zatvora, ubrzo se predozirao i podlegao.

Iz “Luka” je, koliko je poznato, do sada pobjegao samo Prijedorčanin Marko Pantoš, osuđenik na pet godina. On je 11. maja 2010. preskočio zatvorski zid koji nije imao žicu. Pantoš je uhapšen u Njemačkoj i vraćen u ovaj KPZ, gdje je “nagrađen” samicom od 20 dana, nakon čega je premješten u Mostar.

Inače, zatvorska uprava navodi da su kapaciteti KPZ-a “Luke” u posljednje dvije godine uvećani za 30 posto. Ovdje ponekada boravi i do 140 osuđenika, a dovršetkom  savremenog prihvatno-otpusnog odjela, vrijednog skoro 600.000 KM, “Luke” će primati do 200 zatvorenika. Dok se kapacitet osuđenika povećava, broj zaposlenih policajaca, odgajatelja i ostalih stagnira. Popunjenost je 66 posto u odnosu na sistematizaciju. Razlog – državni kokuzluk.

Uskoro će se uvesti elektronske narukvice – kućni pritvori za osuđene do jedne godine. U KPZ-u “Luke” spremni su da nakon prezentacije te metode, 23. avgusta, ubrzo počnu i s ovim vidom izvršavanja presuda.

Zatvorsku biblioteku vodi Damir Popadić (36) iz Prijedora, inteligentna “zvjerka” i redovan “gost” zatvora u BiH, Hrvatskoj i Švedskoj. Prije “karijere” razbojnika i ubice, Popadić je bio dobar sportista – bavio se karateom, igrao u juniorima i seniorima Nogometnog kluba Rudar kod trenera Nine Bevandića.

- Bio sam u Mostaru, Zenici, Tunjicama, Remetincu, u zatvoru u Švedskoj, ali “Luke” je najdemokratskiji zatvor. Kao osuđenik druge vjere, uživam sva prava – govori elokventni i nasmijani Pop, kako ga zovu.

U Prijedoru ima majku, supruga ga je napustila, ali gaji nadu da će u “drugom” životu, onom nakon rešetaka, stići zasnovati porodicu. Ostala mu je još tačno godina iza zidina.

Nudi nam na čitanje klasike Tolstoja, Dostojevskog, Balzaka, Remarka, Andrićeva djela, Pamukov “Snijeg”, u teretani pokazuje zadivljujuću snagu u jednoj “džeki-čen” vježbi, a na šljaci nogometnog terena novo iznenađenje. Pop odlazi po patike i prezentira žonglerske kvalitete dostatne za Riplija – neprekidno žonglira loptom petnaestak minuta i tek na naš zahtjev prekida, jer nam curi vrijeme posjete. Na kraju, nudi da mu organiziramo javno takmičenje “bilo kad i bilo gdje”.

Uništeni životi

Među osuđenicima koji su totalno “pali” na psihičkom planu je Edmir Selimović Šandara iz bihaćkog Vedrog Polja, “bombaš”, dijete ulice od svoje desete godine i spavač ispod mostova na Uni kad je na slobodi, mladić kojeg su uništili alkohol i droga.

Njemu uz rame je sanski Rom Suljo Ahmetović – ubio je punca na smetljištu, pokušao samoubistvo u “Lukama”. Tu je i Kladušanin Ismet Budimlić, koji leži za krađu imovine iz “Agrokomercovih” hala, a u “Luke” je stigao s razarajućim PTSP-om.

Iza zidina, a u tzv. vanjskom odjeljenju, kao u ladanjskoj kući živi grupa, kako ih zovu u zatvoru, “normalnih” osuđenika – njih desetak koji su radom i poštovanjem zatvorskih regula zaslužili bolji tretman. Oni su rekonstruirali i dogradili objekt u kome stanuju, uz četiri dunuma zatvorske bašče sa sistemom za navodnjavanje, ograđene žicom. Bašča puna povrća, s lubenicama od 20 kilograma, također je plod njihovog minulog rada.

- Mi kao da i nismo u zatvoru. Ovdje roštiljamo, igramo domine, gledamo TV, koristimo vanzatvorske pogodnosti – govori Zeid Šabić Zeko iz sela Šumatac kod Velike Kladuše, koji leži zbog saobraćajki u kojima je bilo smrtno stradalih.

U njegovom autu nakon prevrtanja, u novembru prošle godine (vozio sa 1,2 promila alkohola u krvi, op. a.) poginula su dva prijatelja. Kladušanin Suad Tatarević kriv je za smrt djeteta u udesu 2008. Sjeti ga se svake noći. On će ubrzo kući, gdje ga čeka porodica.

I Refik Mehulić ovdje je zbog smrtnog ishoda u sabraćajnoj nesreći u Vojniću, Republika Hrvatska, kao i Bužimljanin Izet Durić, osuđen zbog smrti dvojice sugrađana u udesu u Bužimu.

Drugačija, ratna, priča je Gojka Srdića iz Bosanskog Petrovca, osuđenog za ubistvo Saliha Ibrašimovića 22. septembra 1992. u Bosanskom Petrovcu.

- Osudila me je politika. U odsustvu sam osuđen na 13, a u novom suđenju na devet godina. Odležao sam šest – oporo kaže Srdić, koji se, također, ubraja u “normalne” osuđenike i koristi vanzatvorske povlastice.

U ovoj grupi je i “bankar” Salkan Džakulić iz Stijene kod Cazina, sklon šali i ironiziranju vlastite zatvorske sudbine. S organiziranom grupom iz Banje Luke štampao je falš novac.

- Šta ćeš, prijatelju, htio sam malo da proširim djelatnost – kroz smijeh kaže Džakulić, koji u rokovniku čuva tekstove o sebi, objavljene u bh. štampi, i smrtovnicu rahmetli sudije Salema Mise. Objašnjava i zašto – tužilac je za njega tražio četiri i po godine, a rahmetli Miso osudio ga je na sedam godina robije.