Sedmogodišnji Nikola Nikolić iz sela Popova kod Blaca cijelog ljeta ide u nadnicu s majkom Milkicom (41) i za cio dan rada dobije jedan ili dva obroka, eventualno nešto stare garderobe i ponekad sto dinara (oko dvije konvertibilne marke).
Za to vrijeme i njegov stariji brat Stefan (15) nadniči radeći najteže seoske poslove, a za njegov rad porodica će na jesen dobiti drva, kako se ne bi smrzli u oronuloj kućici punoj rupa.
- Najviše berem voće. Skoro smo završili branje višanja. Ja berem s nižih grana, a majka sa viših, jer ne mogu da ih dohvatim – objašnjava mali Nikola, kao da je normalno da sedmogodišnje dijete nadniči. Njegova majka Milkica ga posmatra suznih očiju punih ljubavi.
- Nikola je veoma vrijedan i ništa mu nije teško. Nažalost, i on mora da radi kako bismo se prehranili – tužno kaže Milkica. Nikola se ubacuje u razgovor i pita što bi sjedio kod kuće.
- Bolje je da nešto radim – uzvikuje, pokušavajući da utješi majku.
Kuća porodice Nikolić se i ne može nazvati kućom. Rupe na sve strane, a od svih tekovina civilizacije imaju samo struju.
- Nemamo kupatilo ni električne aparate – kaže Milkica i dodaje da su nekako i živjeli dok je prije šest godina nije napustio suprug.
- Pobjegao od sirotinje. Ostavio i mene i djecu i odselio se u Kruševac. Tamo se oženio, ima drugu djecu, a nas je zaboravio – kaže ona.
Nikolići su imali dvije koze i tri ovce, ali su morali da ih prodaju jer im se zimus pod težinom snijega srušila štala. Jedina stalna primanja su im 6.000 dinara mjesečno, koliko iznosi socijalna pomoć.
Donosi vodu s bunara
Osim nadničenja, Nikolin posao je da svakodnevno donese oko 30 litara vode s bunara koji je udaljen kilometar.
-Nosim u plastičnom balonu od pet litara. Dnevno idem između pet i šest puta – priča on.
Nezavisne
