“Još pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni govorili bi bosanski” – iz Ponornice

Skender Kulenović se rodio 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je zavrsio osnovnu skolu, a potom nakon naglog osiromasenja porodice (agrarna reforma) prelazi u majcino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski ucenik pohadja Jezuitsku gimnaziju.

U trecem razredu gimnazije javio se prvim knjizevnim radom (soneti Ocvale primule).

Od 1930. godine studira pravo na zagrebackom sveucilistu.

1933. postaje clan SKOJ-a, a 1935. KPJ.

Saradjuje u brojnim listovima i casopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikicem i Safetom Krupicem pokrece u Zagrebu muslimanski casopis Putokaz.

1941. godine stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Clan AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenovic u ratu pise poeme, uredjuje listove Krajiski partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobodjenje.

Od 1945. do 1947. obavlja fnkciju direktora drame Narodnog pozorista Sarajevu, uredjuje Novo doba, Pregled, Knjizevne novine i Novu misao.

Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupstine FNRJ, a poslije zabrane Nove misli je kaznjen i postavljen za korektora u Borbi.

1955. godine prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorista, jedno vrijeme je i urednik u beogradskoj Prosveti. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, izmedju ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971) i nagrade AVNOJ-a (1972). Bio je clan SANU, ANUBiH i JAZU.

_____________________________________________________________________________

Glasoviti Kulenovićev jezik koji su kao prvorazrednu vrijednost prepoznali mnogi, među ostalim, i Radomir Konstantinović te Danilo Kiš. U eseju Apsolutni Krajišnik Skender Kulenović autor Filozofije palanke s neskrivenim divljenjem govori o “izuzetnom jezičkom čulu” Skendera Kulenovića te dodaje: “Njegovo znanje jezika jeste znanje na granici bića i ne-bića, na kojoj kao da se, pod prijetnjom uništenja, između ‘stvari’, egzistencije i riječi gubi razlika, tako da, na mahove, tu biti znači govoriti (…).”

Danilo Kiš pak svoj esej počinje dijagnozom: “Skender Kulenović je bio rudar jezika (…) zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika (…). Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju.”

U Kulenoviću se prepoznaje teški istočnjački prigušeni senzualizam, kao i osjećanje da jedino što poput stećka može nadživjeti sve iluzije jest teška reč maternjeg jezika.

Safeta Obhođas –  Pjesnik i pripovijedač Skender Kulenovic bio je potomak čuvene begovske loze, u cijem vlasništvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista. To je bio problem mnogih bogatih porodica ciji su sinovi prihvatili marksisticku ideologiju po kojoj je trabalo unistiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previse, cak i od svojih najrodjenijih. Komunisticka ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku, 1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini i tu je napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lazovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knezopolja, kojoj su fasisti ubili tri sina. Majka se u pjesmi sjecala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naisli su “fasisti – zvijeri”, zapalili kucu, ubili muza i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala uciti sva djeca u svakoj skoli, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim drzavnim praznicima, mucili nas njenim metaforama dok nismo zamrzli i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci vise nije bila umjetnicko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. A napisao ju je i dao njima u ruke Bosnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za zrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan sta su prezivljavale bosnjacke majke u Istocnoj Bosni.

Meni se poema nije dopadala zbog gromoglasnog zova na osvetu, jer osveta je uvijek samo nova karika u spirali zlocina. Ali ako mislimo malo dalje od kucnog praga, makar malo univerzalnije, mozemo razumjeti kako je nastala ta balada. Skender je bio na Kozari, neposredno dozivio ustaske zlocine nad srpskim civilnim stanovnistvom. On kao covjek i pjesnik nije mogao zatvoriti oci pred popaljenim srpskim selima na Kozari, ni pred logorom Jasenovac, to je bio zlocin protiv nevinih ljudi. I on je, po trenutnoj inspiraciji, na partizanski nacin, napisao pobunu protiv tog zlocina. Paradoks oko imena i djela Skendera Kulenovica se produbio pedeset godina kasnije. Nakon njegove smrti je u Banjaluci, sada glavnom gradu takozvane, na bosnjackim kostima nastale Republike Srpske, jedna ulica dobila njegovo ime. 92. godine, poslije izbijanja novog rata u Bosni, njegovo ime je izbrisano, ta ulica je dobila ime njegove poeme “Stojanka majka Knezopoljka.” Vise se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.

Ta poema je bacila sjenu na njegovu ostalu poeziju i prozu, posebno djeciju. Ne zaboravimo, ako zelimo vidjeti najljepse bisere turcizama i arabizama u nasem bosanskoj jeziku, prvo posezemo za drugim pjesmama Skendera Kulenovica. Da nismo toliko tesko ranjeni u ovom ratu, vjerovatno bismo bili ponosni sto je jedan Bosnjak svojom poezijom ustao protiv zla nanesenog bilo kojem narodu.

Fahrudin Rizvanbegovic - Svoj roman “Ponornica” Skender Kulenovic je objavio tek godinu dana uoci smrti.

Roman ”Ponornica” tematski je vezan za onaj period bosanske povijesti kad je stara carevina sa svojim civilizacijskim sklopom vec dovoljno davno izvan Bosne, a nova vec unijela svoj red i svoje obicaje. Niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno ziva, a odsjaj i jedne i druge vec se se taloze u svakoj od licnosti ovog romana.

”Austrijska tema” u bosanskohercegovackoj literaturi nametala se skoro sto godina, a narocito je prisutna u bosnjackoj knjizevnosti. Ona je za bosnjackog pisca i dalje opsesivna, jer ni danas se njegov svijet nije odrekao civilizacijske vezanosti za ”turski” orijentalni svjetonazor, a prihvatio je ”austrijski”, zapadni Weltanschaung. Zato Kulenoviceva tema i jest ponornica sa dosad stogodsnjim tokom za koju ne vjerujem da je nasla svoju definitivnu ponikvu. Konkretno, Kulenoviceva ”Ponomica” tematski je usla u avliju, u onaj smaragdni prostor iza avlijskog zida, u senzibilitet i rafinman o kome je on pisao u izvrsnom eseju ”Iz smaragda Une (’Grozdanin kikot’ Hamze Hume)”. Taj rafinman, ta senzibilnost, to je korijen ove teme. Zbog dubine njihovih zivih zila roman ”Ponornica” tematski je i kompozicijski toliko razudjen. Jednostavna formulacija teme: raslojavanje koje prijeti raspadom jedne patrijarhalne bosnjacke begovske porodice je sustinski tacna i, kao i sve dijagnoze te vrste, uvijek presiroka opcenita.

Prvi s lijeva je Dušan Matić, do njega Skender Kulenović, a posljednji - Branko Ćopić.

Ovaj roman je po tematskom svome odredjenju i roman licnosti, i drustveni, i povijesni roman, i porodicna hronika, a za sva ta formalna odredjenja u tematski razudjenom toku moze se naci potvrda. Onaj dio fabule koji je posvecen Muhamedovu zivotu, kroz ciju se licnu prizmu prelomila cijela ”Ponornica”, tematski je i fabulativni okvir svih dogadjanja tako da on odredjuje i kompozicijsku strukturu romana.

Roman pocinje Muhamedovim sjecanjem na ljetni raspust koji je, kao student El-Azhara, najstarijeg sveucilista na svijetu, proveo u zavicaju. Zapravo ”Ponornica” pocinje pismom, motom, koje je Muhamed davne kairske godine primio od rodjake Senije, a cija se recenica ”Eto ih tamo, nek rade sto hoce” provlaci i osjencava Muhamedov simbolicni, a opet relativni, odnos prema svijetu.

Muhamed svoju ponornicu pise kad Senijino pismo ”list iz skolske pisanke, pozutio poslije cetrdeset godina, lezi sada na mom radnom stolu, pokraj moje suhe, zute ruke pune vec starackih pjega i kvrga zelenih vena” i tako daje vremenski okvir fabuli kojom ce ”Ponornica” protjecati kao prvi dio zamisljene i neostvarene tetralogije.

Tema raspada patrijarhalne porodice, toliko prisutna u juznoslavenskim literaturama, ovdje je samo pokretacki, i to vanjski, ali stalno lebdeci, prijeteci fatum.

Medjutim, za razliku od ranije tretirane ove tematike realistickog i postrealistickog perioda nasih literatura, Kulenovicev tretman je podrazumijevanja raspada vec odavno razasute porodice.

Društvo genijalaca: Miroslav Krleža, Skender Kulenović, Bela Krleža i Branko Ćopić

Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu, a sahranjen je u Aleji velikana u kojoj počivaju Ivo Andrić, te još dva poznata krajišnika –  Petar Kočić i Branko Ćopić.

Autor: Krajina.ba