U savremenom društvu odomaćili su se moralni, duhovni i vrijednosni defekti

Riječ kriza u stalnoj je upotrebi u evropskoj historiji već više od dvije stotine godina. Mada joj značenje, odnosno pojam, nije za sve to vrijeme bilo jednoznačno određivano, ipak je sama ta riječ uvijek označavala neko bolesno stanje ljudskog organizma, bilo onog individualnog ili onog društvenog.

Kriza je riječ koja se najčešće spominje u svim razgovorima i analizama zbivanja u savremenom svijetu, i to u značenju stanja svjetskog društva koje je u određenoj mjeri i na određeni način bolesno, odnosno kojem prijeti neka vrsta kolapsa ili društvene smrti. Ustvari, tom se riječju obilježavaju nizovi fenomena za koje se smatra da su izraz dubljih poremećaja u funkcioniranju svjetskog ili nekog lokalnog društva, ali čije mi uzroke ne znamo precizno niti su nam zakonitosti njihovog kretanja sasvim jasne.

Stvarni uzroci

Krize se permanentno ponavljaju i njihov ritam se pojačava sve do ulaska u krešendo. To ne bi bilo moguće kada bismo posjedovali dovoljno znanja o njihovim dubljim stvarnim izvorima, uzrocima i pojavnim oblicima za koje bismo, onda, znali naći rješenje.

Za kvalitetnu analizu fenomena krize nije dovoljno samo da se analizira njen ekonomski ili finansijski aspekt. Nije dovoljno ni da se proučavaju politički aspekti i tendencije izbijanja teških kriza, koje poprimaju oblik ratnih zbivanja, ratova za resurse ili pogodnosti za kontrolu prostora i ljudi. Naime, očito je da je rat postao sastavni dio i jedna od bitnih metoda vođenja svjetskih poslova i da od sanjanog svjetskog mira nema ništa.

Sve to ukazuje na to da je za zadovoljavajuću analizu fenomena kriza, za otkrivanje njihovih uzroka, demaskiranje njihovih kreatora i onih koji s njima dirigiraju, nužno zaći mnogo dublje u strukturu i način funkcioniranja savremenog čovječanstva. Zadovoljavajuća i efikasna analiza fenomena krize kao načina postojanja i stanja savremenog svijeta, ovisna je, prije svega, o tome jesmo li mi u stanju da sagledamo efekte dosadašnjeg ukupnog ljudskog djelovanja i da unutar njega otkrijemo one momente dugotrajnog djelovanja koji deformiraju naš način postojanja i ponašanja, i to u takvom smislu da je on postao definitivno defektan i teško bolestan.

Jasno je jedino to da se stanje duboke i nepredvidive krize, koja danas vlada svijetom, ne da i ne može reducirati na grupu disfunkcija unutar jednog, po pretpostavci zdravog organizma tako da je pragmatičkim mjerama moguće ispravljati takva stanja i rješavati probleme kriza. Treba liječiti, da upotrijebimo taj medicinski izraz, jer je i kriza medicinski pojam, opće stanje čovječanstva, koje je zalutalo u prašumu koristoljublja i interesa. Nameću se zakoni džungle, odnosno zakoni neprijateljstva i borbe za preživljavanje. U njima ljudski obziri, moral i simpatija prema drugim ljudima nemaju mjesta.

Svaki do sada primijenjeni oblik pragmatičkog pristupa fenomenu krize, čak ondje gdje je on najizraženiji i s najdrastičnijim posljedicama, kao što je to kriza hipotekarnog kreditiranja u Sjedinjenim Američkim Državama ili niz kriza koje se rađaju u eurozoni, kao što su one koje su se pojavile u Irskoj, Finskoj, Slovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Portugalu, Španiji i pogotovo u Grčkoj, pokazuje se kao nedovoljan i prijeti produbljavanjem, a ne rješavanjem problema.

Naime, bolest jednog određenog lokalnog društva nemoguće je liječiti ako su uzroci njegove bolesti locirani u cijelom njegovom okruženju, odnosno ambijentu. Nije grčka kriza samo kriza jedne zemlje koja se nije ponašala adekvatno nekakvim pravilima nego je ona samo provala jedne dublje bolesti sistema i krize tog sistema, koja se nepredvidivo javlja ondje gdje su uvjeti za nju najpogodniji.

Muhamed Filipović

Skrivena logika

Pitanje o krizi je, dakle, jedno dublje pitanje prirode čovjeka i njegovog položaja u svijetu. Na čovjekov put ustranu, u svijet izgrađen na nehumanim pretpostavkama i odnosima, ukazivali su mnogi ljudi dalekosežnih zapažanja i snažnog duha, a posebno oni koji su se pitali je li problem čovjeka u stanju njegove duše, osjećanja i misli ili je on u materijalnim okolnostima njegovog života.

Mnogi su ukazivali na apsolutnu inkonzistenciju ponašanja čovjeka kojem je, kao čovječanstvu, data zemlja u naslijeđe, a on je parcelizira i dijeli radi isključivog vladanja i uspostavljanja prava eksploatacije njenih bogatstava. Taj intenzitet ide čak do uništavanja njenog integriteta, odnosno integriteta prirodne cjeline kao jedinog načina koji garantira održavanje prirode kao temelja i izvora ljudskog postojanja.

Neki veliki mislioci, kao Karl Marks (Marx), Martin Hajdeger (Heidegger) ili Ludvig Vitgenštajn (Wittgenstein), ukazivali su na duboku provaliju u koju čovjek ulazi kada se povodi za logikom stvari. Ta metafizika postvarenog čovjeka je limit ljudskih duhovnih i misaonih mogućnosti, koji čovjeka suočava sa mogućnošću njegovog postojanja uopće. Ova logika imanentna je našem načinu ponašanja i ona je, stoga, skrivena. Samo je strogo i dosljedno mišljenje može otkriti pa je pretpostavka da smak svijeta neće biti događaj kosmičkog nego intimnog ljudskog događanja. On će doći kao rezultat čovjekovog odnosa prema svijetu i prema samom sebi, u kojem dominira ona pogubna strast za stvarima, strast za posjedovanjem i pretvaranjem svega u stvar koja mi leži pod rukom i u mom dosegu da je potrošim, odnosno uništim.

Stoga je pitanje krize više filozofsko nego političko, ekonomsko ili socijalno pitanje. Permanento stanje krize, koja se sve više produbljava, a vidljivo je da jedino ljudske snage sve više slabe i tonu u mrak, u najvećoj mjeri je filozofsko, a ne neko pragmatičko pitanje. Samo nas duboka i dalekosežna misao i adekvatan moralni oporavak mogu izvući iz stanja koje je toliko bremenito krizama da je već postalo način našeg života.

Taj način prazni naše živote od svakog ljudskog sadržaja osim od bojazni i očajničke borbe za preživljavanje.

dnevniavaz.ba