Tihić i Izetbegović potpuno gube smisao za značenje onoga što govore, uzimajući sebi čak i presuditeljsko pravo da Bošnjake dijele na “prave” i “neprave”

Svrgnuti vladari obično koriste dvije mogućnosti: ili bježe iz zemlje koju su zavili u crno ili, pak, pozivaju nekoga jakog izvana, pod čijim će visokim pokroviteljstvom nastaviti kandžijati svoje podanike.

Lider SDA Sulejman Tihić na prvu varijantu nije ni pomišljao. Uzdao se, kako sam priznaje, u drugu mogućnost, u predstavnike međunarodne zajednice i njihovo toplo krilo u kojem će se do mile volje ljuljuškati kao bogomdano mezimče.

Političke kašikare

Kad je vidio da od toga nema ništa, da ga, nakon donedavnih političkih saveznika, niz vodu puštaju i stranci, Tihić je jeknuo kao ubodenik. Osim ličnog razočaranja, izrazio je i političku sumnju u dobre namjere međunarodnih krugova prema Bosni i Hercegovini. Sve njih predsjednik SDA osuđuje jer “uopće ne reagiraju na procese koji su štetni po BiH”. Glavni od tih procesa je, naravno, izbacivanje njegove stranke iz jaslica vlasti.

Ne vjerujem da će se u OHR-u i u sarajevskim ambasadama puno nasekirati zbog Tihićevih ocjena, kojim su optuženi da rade protiv BiH, niti će mu se zbog toga svetiti. Oni odluke ne donose u ljutini, jer znaju da se pod temperaturom mozak malo pomuti, pa se čovjek poslije kaje što nije sačekao da se glava ohladi.

Nisam siguran da će Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović ikada doći u fazu kajanja, ali vidim ono što je dostupno svakome ko je obdaren očima i ušima. A to je da u ljutini, koja ih je zahvatila zbog mogućnosti da budu izbačeni iz vlasti, ne prezaju ni od bacanja kašikara i ispucavanja najvećih kalibara. Da im je, ne daj Bože, atomska bomba pri ruci, i njome bi vjerovatno zavitlali.

Prljave uvrede

U jeku tekuće političke krize, izazvane izbacivanjem SDA iz vladajuće koalicije, ovaj dvojac i njihovi najbliži saradnici postali su samoproglašeni presuditelji političke i nacionalne podobnosti pojedinih Bošnjaka i njihove nacije u cjelini. Prvo je Tihić uzviknuo da, bez SDA, u vlasti više niko neće ostati da brani BiH. Jer, prema njegovom sudu, Bosnu brane samo Bošnjaci, što nije tačno, i drugo, još netačnije – što su oni koji ostaju u vlasti, a imaju bošnjačka imena i prezimena, ustvari neki lažnjaci. Mislilo se pri tome na kadrove SDP-a, a potom i na one iz SBB-a. Tihić ih je, jednostavno, proglasio nacionalnim izdajnicima.

Da nije u pitanju nikakva predsjednikova omaška, nego pokušaj podmukle podjele Bošnjaka na “prave” i “neprave”, ubrzo je, istovjetnom porukom, potvrdio Bakir Izetbegović. Tu izjavu, na sram i dugo pamćenje njenoga autora, treba bukvalno citirati:

“Bošnjaci imaju pravo primijetiti da među predsjednicima političke šestorke, koja teži da odbaci SDA, neće biti više nikog privrženog našoj vjeri i tradiciji”, presudio je taj umišljeni uzor bošnjaštva i pripadajuće mu vjere i tradicije.

Mogu misliti koliko je, na te riječi, krv šiknula u glavu Zlatku Lagumdžiji, Damiru Hadžiću i Fahrudinu Radončiću. Dobro se sjećam koliko su mene svojedobno pogodile javno iskazane riječi Alije Izetbegovića, koji je za osuđenoga ratnog zločinca Momčila Krajišnika rekao da cijeni to što je ovaj ostao uz svoj, srpski narod. Što će reći da za masu Srba koji su ostali uz Bosnu, zapravo uz pravdu, ljudskost i toleranciju, važi neka druga ocjena.

U kasnijem ličnom kontaktu, kad sam potražio objašnjenje za ove riječi, bio sam sklon da povjerujem da mu se to, kako je rekao, omaklo. No, koliko Srba nije bilo u prilici da od tadašnjeg predsjednika dobije takvo objašnjenje i kako su se ti ljudi kasnije ponašali?

Lagumdžija, Hadžić i Radončić, da se vratimo njima, s punim pravom mogu biti ozlojeđeni na “presudu” Bakira Izetbegovića, koji ih je, eto, brzopoteznim medijskim fermanom, izbacio iz bošnjaštva. Naravno da ih to neće duševno razoriti, jer su, baveći se javnim poslovima, morali da oguglaju na sve i svašta. No, kako u ovakvim trenucima može da reagira Bošnjak anonimnog imena i prezimena, koji i sebe prepoznaje u ovim likovima koje je jedan član Predsjedništva BiH potezom jezika prekrižio iz spiska pripadnika nacije kojoj oni svim svojim bićem pripadaju?

Hoću reći, ustvari, da Tihić i Izetbegović, u svojim ličnim visokopolitičkim obračunima, potpuno gube smisao za značenje onoga što govore, za klevete i uvrede kojim se bacaju i na svoje “obične” sunarodnjake i na sve ostale građane ove države koji nisu pripadnici njihove stranačke vojske.

Pobogu ste, ljudi, zar ikakva fotelja vrijedi zle krvi koju raznosite dijeleći Bošnjake na “prave” i “neprave”? Ne prizivate li time i njihov bratoubilački sukob, po principu: zavadi pa vladaj!

I ko li vam uopće dade pravo da ljudima na čela lijepite etikete čistih i lažnih Bošnjaka?

dnevniavaz.ba