I ponovo pred ocima javlja se ista ona prica,prica koja nosi zov daljina u sjecanje i zaborav.

Piše:Husić Jasmina

Slika koju nikada necu moci da zaboravim.
Onaj kamion kako odjednom staje,velika prasina se dize i u susret nam prilazi krupan,namrgodjen….do sutra bih mogla redati epitete,ali sve osim covjeka.
Zatim Holandjani i helikopteri,kako mrzim te dvije rijeci,sve su posmatrali,sve su snimali..
Da li bi se isto tako desilo da su to bila njihova djeca,ocevi,majke..???
Ma o tome ne mogu ni misliti..
Da bi to dozivio morao si biti musliman.
Morali smo biti oni kakve nas je sam “uvazeni” Karadzic zvao TURCI,u svom gradu,u svojim kucama,na svojoj zemlji bili smo stranci,dosljaci i uljezi,sve osim onog sto ustvari jesmo.
Ali zar se svi ne molimo istom Bogu,bez obzira na vjeru?
Zar se ljudi mogu,na tako surov nacin,djeliti po vjeri?
Zar ne postoje samo dobri i losi ljudi?
Zar je rat bio jedini nacin da oni ispune svoje proklete ciljeve?
I eto za manje od mjesec dana,17 godina poslije,ponovo ce Bog da potjera hladan vjetar sa Drine kako bi rastjerao sve suze dok se oko 600 njih bude prekrivalo srebrenom zemljom.
11.juli.95,zaboraviti ne mozemo!!!

Krajina.ba