Krajina je imala velike alime i muallime koji su ostavili dubok trag u svom vremenu. Među njima je i Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević, jedan od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca u I pol. 20. stoljeća.

Rođen u Arapuši kod Bosanske Krupe. Otac mu je bio učeni Ali-efendija omiljen među krajišnicima koji su ga zvali Ali-hodža. Ali-hodža je sinu bio i prvi učitelj. Nakon završenog mekteba i osnovne škole upisao se u čuvenu Bihaćku medresu. U 17. godini – odlazi u Carigrad na školovanje do završetka Mektebi hukuka (Pravni fakultet). U Carigradu je poznate muallime iznenadio bistrinom i slobodoumnošću. U vrijeme ramazana putovao po raznim mjestima Anadolije i Makedonije, bio veoma cijenjen, a njegove vazove su poredili sa Ciceronovim besjedama. To mu je omogućilo da upozna život tamošnjih muslimana i njihove nevolje. Povratkom u Bosnu je boravio držao predavanja u Begovoj džamiji. Aktuelnošću tema i specifičnim načinom izlaganja osvojio je Sarajlije. Govorio je jednako i o ovom i budućem svijetu, predlagao reforme, nudio muslimanima vizije o boljem vjerskom i svjetovnom životu. Uočio je loše prilike u kojima su živjeli muslimani u našim krajevima, pa je kao pravi sin svoga naroda – odlučio da se po završetku školovanja vrati u Bosnu.

Povratkom u Sarajevo imenovan je za nastavnika arapskog jezika na sarajevskoj gimnaziji. 1905. je postavljen za člana uleme Medžlisa, tijela koje je do tada životarilo, odvojeno od naroda. Radi na podizanju njegovog ugleda i uloge u muslimanskom svijetu. Putuje i proučava vjerski i svjetovni život muslimana u Bosni i Hercegovini. Zabrinjavala ga je neukost i konzervativizam, učmalost i uskogrudnost, te druge mane koje se mogu liječiti prosvjećivanjem, knjigom i školom. Shvatio je da nema napretka bez reforme i unapređenja vjerske nastave, pa pokreće inicijative na vjerskom i vjersko-prosvjetnom planu. Posebnu pažnju poklanja reformama programa u mektebima i medresama koje su bile potpuno prevaziđene. Da bi se to postiglo trebalo je imati udžbenike koji bi zamijenili one na turskom i arapskom jeziku. Bio je to početak reformatorskog i programskog djelovanja Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića na kome će ostati do kraja života.

Mada je u radu nailazio na probleme, osobito kod konzervativne uleme koji su bili protiv reformi, Čauševićev rad i ideje su naišle na velik odjek u narodu. 1910. godine je postavljen za profesora Šerijatske sudačke škole u Sarajevu. Oduševio je studente kvalitetnim predavanjima, inovacijama i slobodoumljem kojim je naučno prezentirao islamsku misao. Osavremenio program novim lektirama, osobito knjigama iz arapskog jezika koje je prevodio na bosanski. Dolaskom Osmana Nuri Hadžića za direktora ove škole, koji nije bio iz ilmijskog kruga, Čaušević, mada su bili lični prijatelji, demonstrativno napušta školu i dvije godine je bez posla.

1913. nakon ostavke reis-ull-uleme hafiza Sulejmana ef. Šarca, Hodžinska kurija kao kandidata predlaže Džemaludina ef. Čauševića, što nije bilo po volji Zemaljske vlade i nekih muslimanskih političara. Međutim, kad je i drugi put Čaušević jednoglasno predložen, zemaljska vlada konačno prihvata prijedlog i carskim rješenjem ga 1913. imenuje za reis-ull-ulemu Bosne i Hercegovine. Ustoličenje je izvršeno 26. marta 1914. u Carevoj džamiji u Sarajevu kada mu je uručena menšura i veliko odlikovanje halife iz Carigrada, koje se dodjeljuje samo izuzetnim alimima toga vremena.

To je bilo vrijeme I svjetskog rata, teško za muslimane i složeno za reis-ill-uleme. Trebalo se brinuti i za sirotinju koju svaki rat donosi, a istovremeno raditi i na vjersko-prosvjetnom uzdizanju muslimana u BiH. Formiranjem kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, odnosno, kraljevine Jugoslavije, nastalo je vrijeme revanšizma, nacionalne netolerancije i mržnje, vrijeme otvorenog progona i genocida muslimana. Dosljedan svojim principima, Čaušević se svim sredstvima i bez ikakvih kompromisa borio za ravnopravnost islama sa drugim vjerama, jednakost muslimana sa pripadnicima drugih konfesija u državi i za vjersku autonomiju. Zbog toga je dolazio u sukobe sa jugoslavenskom vladom, konzervativnom ulemom i brojnim protivnicima islama koji su tražili način da ga smijene. Uprkos pritiscima, on je istupao dostojanstveno, hrabro i argumentirano, uvijek čvrsto stojeći na braniku islamske zajednice. Takvim stavom uzdigao je položaj reisuleme kao vrhovnog poglavara muslimana u očima naroda i položaj muslimana u očima tadašnje vlasti. Na položaju reisuleme Čaušević je bio do 1930. godine, kada je, dosljedan sebi i svom pozivu, na vlastiti zahtjev napustio tu dužnost i povukao se u mirovinu. Živio je povučeno, bio rado viđen na svakom mjestu, poštovan i cijenjen. Njegov ugled i autoritet ostavkom je još više porastao. Umro je u Sarajevu 1938. godine, a pokopan u haremu begove džamije.

Pisac i prevodilac Kur’ana, Čaušević se, osim vjerskog i političkog, bavio i kulturnim, književnim, publicističkim i prosvjetnim radom. Još kao student u Carigradu sarađivao je u tadašnjim listovima, a dolaskom u Bosnu nastavio sa tom saradnjom. Izdavao je i uređivao Tarik, uredio sedmo godište Behara, pisao članke, rasprave, crtice i zapise, ukazivao na probleme i tragao za putevima njihovog rješavanja. Bio je rječit i oštar govornik i stajao u zaštitu obespravljenih i osiromašenih muslimana. U toku I svjetskog rata je pisao o problemima vojnika muslimana koji su u austrougarskoj vojsci bili izlagani nepravdama i šikaniranju. Tako je jednom prilikom sa ćursa u begovoj džamiji, pred mnoštvom svijeta, upitao austrijske časnike:

- Hoćemo li se sada moliti onom Bogu što ga vi bosanskim vojnicima psujete?

Pisao je o potrebi promjena, bio za nošenje šešira i otkrivanje muslimanki, pa je došao u sukob sa konzervativnim elementima. Najznačajnija su mu djela: Vazovi i nasihati; I i II ilmihal, Tedžvid, Tarihi islam, Dedini menakibi (doživljaji) – zbirka poučnih priča za djecu). Kur’an Časni je preveo sa hafizom Mehmedom ef. Pandžom 1937.

Kur’an je počeo prevoditi 1930., a na prijevodu je radio sedam godina. Prijevod je objavljen 1937. pod naslovom “Kor’an Časni – prijevod i tumač.

Uprkos kritikama Čauševićevog prijevoda koje su dolazile uglavnom od članova Glavnog odbora El Hidaje, prijevod je cijenjen zbog širine, tolerancije i liberalnih Čauševićevih pogleda. Iz njega su vršeni izbori Kur’anskih ajeta, a mnogi istaknuti islamski učenjaci oslonili su na njega svoja učenja.