“Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.” ~ Branko Ćopić

Branko Ćopić je potekao iz siromašnog sela ispod Grmeča (Hašani – Bosanska Krupa). Jos kao dječačić od 4 godine ostaje bez oca koji umire od španske groznice tako da brigu o malom Branku preuzima njegova brizna majka Sofija, nježni djed Rade i veseli stric Nikola. Tako je Branko jos od ranog djetinjstva bio obasut ljubavlju koju je sacuvao u sebi do kraja zivota.

Po crkvenim knjigama stoji da se Branko rodio 1. januara 1915 medutim sam Branko je tvrdio da se rodio 1914 ali kako on kaze “to su bile teske i ratne godine i niko ozbiljno nije mario za tačan upis u knjige rođenih”. U rodnom selu Hašanima djecak je, u podnoziju same planine Grmeč, čuvao na proplanku stoku i provodio slobodne trenutke igrajuci se ali i mastajuci o Grmeču kojeg je zamisljao kao fantastičnu goru opore, ostre i divljacne ljepote. Planinu naseljenu opasnim zivotinjama i stanovnicima nevidljivog svijeta.

U rodnom selu Hašanima dječak je, u podnožju same planine Grmeč, čuvao na proplanku stoku i provodio slobodne trenutke igrajući se ali i maštajući o Grmeču kojeg je zamišljao kao fantastičnu goru opore, ostre i divljačne ljepote. Planinu naseljenu opasnim životinjama i stanovnicima nevidljivog svijeta.

Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađao je u Banja Luci i Sarajevu, da bi završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu.

Ćopića su prijeratnim pripovijetkama najviše zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, djeca, skitnice i nadničari, kasnije u ratnim pripovijetkama Ćopić je nadahnuto opisivao herojske podvige, mučeništvo  svojih junaka.

Sredinom dvadesetog stoljeća pisao je satiričke priče u kojima je kritizirao ružne pojave u tadašnjici.

Branko Ćopić, Mira Alečković i njihov prijatelj iz rata (1944).

Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini, već 1941. godine Ćopić je stupio u borbu. Sve do kraja rata, ostao je u partizanskim redovima radeći uglavnom «na kulturno-prosvjetnom sektoru» i to kao saradnik partizanskih listova. Pod snažnim utiskom viđenog i doživljenog, Ćopić još u toku rata piše pjesme i priče koje u odnosu na narod imaju mobilizatorski karakter, i mnogo vedrine i humora u sebi. Njegovo patriotsko predavanje narodu i borbi za slobodu ovjenčano je priznanjem da je «najizrazitiji pjesnik naše Revolucije». Ćopić je nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike, Ordena jugoslovenske zastave sa lentom. Po završetku rata, bio je urednik «Pionira» (1944-1949), a od 1951. godine profesionalno se bavi književnim radom.

Branko Ćopić započinje svoj književni rad još u đačkoj klupi. Prvu crticu, kratki prozni sastav, objavio je 1928. godine pod imenom «Braco», u časopisu «Venac» Jeremija Živanovića, a prvu pripovijetku «Posmrtno ruvo Soje Čubrilove», u «Politici» 1936. godine. Od tada je sarađivao u gotovo svim značajnim jugoslovenskim listovima i časopisima, ali «Politika» ostaje njegova «prava književna kolijevka».

Tokom Drugog svjetskog rata bio je dopisnik banjalučkog ‘Glasa’ i ‘Borbe’, a pisao je izvještaje i vijesti, skečeve za partizanske priredbe, pjesme i priče.

Osluškujući život i riječi života Ćopić je stvorio svoj sopstveni jezik. Jezik svjež, mek, vedar, nježan, sjenovit kao šuma i katkad tužan kao iznenadna sjeta. Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz života i umenja, a pisac ih je okružavao svojom rečenicom lirike i topline. I onda, spajajući nespojivo, sve to prozračio i okrilatio smijehom.

Čovjeka valja požaliti, razumjeti učešćem,pomilovati ga lijepom riječju i dobrim sjećanjem, ali mu se valja i podsmijehnuti. I pustiti ga da se i on podsmijehne drugima i samome sebi.

Humor, taj tako rijedak dar, mnogo rjeđi nego što se obično misli, oružje je opako i naopako. U krivim rukama može da bude grub i zloban, rušilački iskidan, zao. Tek u pravim rukama, onim najrjeđim kao što su u Čehova ili Branka Ćopića, on ima nešto čarobno, ljekovito i tužno u isti mah. Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Ćopić.

Ćopić je stvorio mnoštvo zbirki pripovijedaka, pjesama, romana, komedija. Život i djelo ovog «jesenjinovskog seoskog sanjalice» su se čudesno podudarali, tako da je moguće sačiniti kratku Ćopićevu biografiju gotovo isključivo naslovima njegovih djela. Nije višak ako navedemo jednu takvu biografiju kritičara Borislava Mihajlovića:

« Svoje «bosonogo djetinjstvo» ovaj «zaneseni dječak» proveo je «pod Grmečom» «ispod zmajevih krila» u carstvu «leptira i medvjeda» upijajući zauvijek u svoje radoznale oči «život u magli» svojih «planinaca» i slušajući bajke «ispod krnjeg mjeseca». «Magareće godine» školovanja u susjednom gradiću i studije u Beogradu biće samo priprema za «surovu školu» rata koji je banuo kao «prolom» u svijet njegove planine u kojem oduvijek i «orlovi rano lete». Tu je uz «ognjeno rađanje Domovine» počelo Ćopićevo «ratnikovo proljeće» sa «rosom na bajonetima» i uz prasak pravog i «gluvog baruta». Odratovao je uz mladiće kakav je bio «Nikoletina Bursać» i starčekanje kakav je bio «Vuk Bubalo» svih sedam ofanziva i onda u Beogradu počeo da živi «gorki med» one poslednje «osme ofanzive». Za cijelo to vrijeme uz «bronzanu stražu» sjećanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo.»

1958.godine dobio je NIN-ovu nagradu za roman “Ne tuguj bronzana stražo”.

Društvo genijalaca: Miroslav Krleža, Skender Kulenović, Bela Krleža i Branko Ćopić

Od ove zemlje, barem jednog njenog dijela, dobio i sliku na novčanici od 50 konvertibilnih feninga, u narodu poznatije kao ‘pola marke’. Ta novčanica izdata je 22. juna 1998., a iz opticaja je povučena 31. marta 2003. godine.

Ni tu novčanicu Ćopić nije mogao dobiti ‘kako bog zapovijeda’. Dijelio je sa Skenderom Kulenovićem, koji je bio na federacijskoj verziji ove novčanice. Da stvar bude još gora, na novčanici od 50 feninga na licu i naličju riječ Pfening je odštampana bez n kao – pfeni(n)g.

Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu Branko Ćopić je, kao čovjek velikog obrazovanja, bistra uma, osjećaja za pravdu i pravednost, kritičkog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala veoma rano počeo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je “Jeretička priča” zbog koje je kasnije trpio velike udare komunističke partije na vlasti i državnih organa, pa i samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo pa je književni istoričar Ratko Peković to sabrao u knjigu “Sudanije Branku Ćopiću” iz koje se vidi na kakve je sve probleme Ćopić nailazio u svom kniževnom i političkom životu.

Pretpostavlja se da su ti progoni glavni razlog samoubistva koje je Branko Ćopić izvršio skočivši s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.

Brankov most

Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.