Cazinska buna se dogodila 6.maja 1950. kada je došlo do oružane pobune seljaka u tadašnjim srezovima Cazin, Velika Kladuša i Slunj. Seljaci su se pobunili protiv nepravednih i agresivnih metoda otkupa poljoprivrednih proizvoda s obzirom da se radilo o sušnoj godini. U ustanku je učestvovalo oko 720 osoba,ustanak je ugušen, petnaestak učesnika je osuđeno na smrt streljanjem, na desetine ih je osuđeno na kazne zatvora i društveno korisnog rada. 115 porodica sa oko 700 članova bilo je osuđeno na “kolektivnu kaznu iseljenja”. Radilo se, dakle, o preseljenju na područje općine Srbac.
Značajno je napomenuti da se o Cazinskoj buni šutjelo sve do 1991. kada je svjetlo dana ugledala knjiga “Cazinska buna 1950.” autorice Vere Kržišnik Bukić koja je detaljnije obradila ovaj događaj. U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Islamske zajednice u Hrvatskoj, 23. i 24. aprila 2010. na 60. godišnjicu Cazinske bune, održan je simpozij pod nazivom “ Cazinska krajina u XX stoljecu – politika, ljudi, događaji …” Cilj pomenutog simpozija bio je da se skrene pažnja dijela drustvene zajednice Bosanaca i Hercegovaca na dalju i blizu povijest Cazinske krajine. Autorica Kržišnik na ovom skupu je istakla slijedeće:
“Zašto taj i takav naslov mog uvodnog izlaganja? Ponukala me je dvojna simbolika. Najprije, taj centralni događaj za koji se nekako već uvriježilo ime Cazinska buna 1950. aritmetički označava središnjicu razdoblja kome je posvećen čitav skup. Sa druge, svakako sadržajno značajnije strane, sama buna koja dijeli 20. stoljeće na, dakle, dva vremenski jednaka djela, takva je sadržajna događajnost koja također i tematski povezuje značajna zbivanja povijesti Cazinske krajine u obije polovice 20. stoljeća. Onima koja su joj prethodila je bitno uzrokovana, drugima je dijelom sama neki uzrok. A može se sve skupa i drugačije kazati. Naime, sa stanovišta sagledavanja Bune same, koju nikako ne možemo svesti na tek neki događaj ili više nekih događaje 1950. godine, u pitanju je društveni proces koji u svojim neposrednim uzročnicima počinje na par godina prije izbijanja 1950. i proteže se u svojim svestranim posljedicama do pred kraj 20. stoljeća. Uz još dodatnu napomenu da u izvjesnom smislu buna nije posve završena ni danas”
Ukoliko želimo razumijevati bivši politički, tj. komunistički režim objektivno, bez ideologizacije, onda svakako moramo imati na umu dogadjaj iz 1950. godine. Iako je Cazinska buna smatrana antidržavnim poduhvatom ona je značila neki prapočetak gradjanske svijesti i pokreta i naznake civilnog društva, iako joj to nije bio primarni cilj. Autorica Vera Kržišnik Bukić je svojim djelom skrenula pažnju na bitnu povijest našeg kraja ali i otvorila put ostalim znanstvenicima da se pozabave svim specifičnostima “ sjeverozapadnog ćoška BiH”.
Seljaci su se bunili protiv nepravednih i agresivnih metoda “narodne vlasti” prilikom “otkupa” poljoprivrednih proizvoda i protiv raznoraznih fizičkih i psihičkih maltretiranja odbornika “narodnih odbora” i predstavnika organa vlasti. U “ustanku” je učestovalo oko 720 lica, od toga 15-ak pravoslavnih, a ostalo muslimana.
Ustanici su napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali nekoliko policajaca, a na današnji dan 6. 5. 1950. godine oružano su napali i gradove Velika Kladuša i Cazin. Pobuna je od strane nadmoćnih snaga JNA ubrzo ugušena, a “narodna vlast” se žestoko obračunala sa ustanicima: 15-ak ustanika je osuđeno na smrt i strijeljano, a na desetine je osuđeno na kazne zatvora i “društveno korisnog rada” na vremenski perod od nekoliko mjeseci pa do 20 godina.
Ono što je posebno interesantno je činjenica da je oko 115 porodica s oko 777 članova osuđeno na “kolektivnu kaznu” – iseljenja, što je nezapamćen slučaj drugdje takve sankcije za cijeli period komunističke vladavine u cijeloj Jugoslaviji. Naime, iako za to nije postojao nikakav zakonski i pravni osnov niti je u postojećem zakonodavstvu Federativne Republike Jugoslavije uopće nekim propisom bila predviđena krivična kazna “kolektivnog preseljenja” cijelih porodica, jer se takva norma nije mogla iščitati ni u Zakonu o zaštiti države iz 1946. godine, ni u Krivičnom zakonu iz 1947. godine, ni u Zakonu o vrsti sankcija i kazni, nakon suđenja ovih 115 porodica, većinom muslimana s ukupno 777 članova (uključujući i žene, djecu i starce) je kolektivno iseljeno s područja cazinske i kladuške općine (gdje je živjelo preko 90% muslimanskog stanovništva) na područje općine znakovitog imena – Srbac (gdje je živjelo preko 90% pravoslavnog srpskog stanovništva).
Interesantno je da je se sličnom mjerom „kolektivnog preseljenja“ prijetilo i mještanima zeničkog sela Šerići, za vrijeme proganjanja „Mladih muslimana“ nakon II svjetskog rata. Naime, navodno je jedan od vođa „Mladih muslimana“ bio i ugledni šerički beg Husejnović koji je slično Huski Miljkoviću u Cazinskoj Krajini sačuvao bošnjačko-muslimanski narod u toku II svjetskog rata od četničkih pokolja, formirajući muslimanske milicije. Komunističke vlasti su bile zaprijetile da će cijelo 100% bošnjačko-muslimansko stanovništvo sela Šerići preseliti na područje općine Drvar (koji je bio naseljen 100% Srbima), ukoliko se beg ne preda ili ukoliko neko od mještana ne izda gdje se krije. Nakon te prijetne beg se sam predao, da bi spasio selo od progona i odležao godinama u zatvoru.
Navedeno raseljavanje kompletnog stanovništva pojedinih porodica nekih sela praćeno je konsfiskacijom njihove imovine, a kao vid odmazde zbog „antinarodnog djelovanja“, gdje se vidi sva apsurdnost ovih mjera, jer je cijeli jedan narod određenog kraja kažnjavan zbog „antinarodnog djelovanja“.
Ova mjera kolektivnog iseljenja gdje su i maloljetna djeca bila kažnjena za “grijehe” svojih očeva je inače bila jedino usporediva sa sličnim “kaznenim akcijama” Staljina u SSSR-u uperenim protiv cijelih “nepočudnih naroda” (Čečena, krimskih Tatara, Kalmika, itd.), koji su kolektivno iseljavani iz svojih domova i preseljavani na druge lokacije, kojom prilikom su neki narodi potpuno nestali, što sve ima elemente genocida.
Naime, zločinom genocida se smatra, između ostalog, i djelo počinjeno s namjerom da se djelimično ili potpuno uništi neka nacionalno etnička, vjerska ili rasna grupa, i to putem teške povrede fizičkog ili duševnog integriteta članova grupe. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida je postala punovažna 1950. godine, a istu je ratificirala i bivša Jugoslavija.
Interesantna stvar je i činjenica da postoje dosta jaki argumenti da je sama pobuna inicirana i podsticana baš iz Beograda i da su neke vođe pobune (pravoslavci i muslimani) prije samog otpočinjanja bune bile u stalnom kontaktu s nekim članovima UDBA-e, oficirima JNA u kasarni u Bihaću, a postoje jake indicije da je podršku otpočinjanju bune dao jedan od prvih ljudi tadašnje KPJ-e Milovan Đilas. Naime, bio je to period nakon rezolucije Infomibora i sukoba Jugoslavije sa SSSR-m i Staljinom, a sam Đilas je par godina poslije napustio KPJ i postao jedan od poznatijih komunističkih disidenata.
Izgleda da su u problematiku oko pobune bili upetljani i neki bošnjački muslimanski partijski rukovodioci, poput Hakije Pozderca, koji se nakon obračuna države s „pobunjenicima“ seli zastalno u Beograd i rijetko nakon toga posjećuje Krajinu.
Prema nekim dokumentima, organi UDBA-e su bili nekoliko dana prije počinjanja bune preko svojih doušnika upoznati da je narod nezadovoljan i da se sprema pobuna, ali izgleda da nekome u vrhu Partije i države nije bilo u interesu da se išta spriječi, već naprotiv, da imaju razlog da poduzmu represije prema muslimanskom stanovništvu tog dijela Krajine.
Naime, ovaj dio Krajine je jedan od rijetkih krajeva BiH u kome su Bošnjaci muslimani iz II svjetskog rata izašli skoro nimalo oštećeni od četnika i nihovih klanja. U toku čitavog rata ovaj kraj je predvođen bošnjačkim junakom Huskom Miljkovićem (rođen 1905. godine), koji je 1943. godine napustio partizane i osnovao vlastitu vojsku tzv. “Huskina vojska”, a koja je radila na principu „Muslimanske milicije“ i u različitim vidovima sarađivala s okupatorom i ustašama, ali je sačuvala bošnjački narod toga kraja od četničkih pokolja.
Zanimljivo je da je na sličan način 40-ak godina poslije od strane KOS-a (obavještajne službe koja je nasiljedila UDBA-u) insceniran još jedan “ustanak” na istom području pod vođstvom Fikreta Abdića, koji je imao puno pogubnije i krvavije posljedice po bošnjački muslimanski narod.
Činjenica da su općine Cazin i Velika Kladuša bile jedine dvije općine u BiH prije rata u kojima su Bošnjaci muslimani činili preko 90% stanovništva, i to ratobornog i prkosnog stanovništava vijekovima sklonog “posezanju za oružjem” u zaštiti svojih prava, sigurno nije bila irelavantna u insceniranju i poticanju ovih dviju “pobuna” u samo 40 -ak godina. Nije isključeno da su mjerama kolektivnog iseljenja, protjerivanja, ubistava, hapšenja i slanja na dugogodišnje kazne zatvora, a posebno izazivanjem bratoubilačkog međumuslimanskog sukoba, velikosrpski hegemonisti željeli da ovaj kompaktni većinski bošnjačko-muslimanski prostor i narod što više unazade, a još kad se uzme u obzir i afera “Agrokomerc”, nakon toga onda sumnja nije nimalo bezrazložna.
O Cazinskoj buni se skoro 50 godina uglavnom šutjelo. Tek 1991. godine izašla je iz štampe knjiga Vere Kržišnik – Bukić “Cazinska buna 1950″, koja je detaljnije obradila ovo pitanje. Djelomično su se poslije ovog zadnjeg rata ove teme dotakli i Mustafa Imamović u svojoj “Historiji Bošnjaka” i Mirsad D. Abazović u knjizi “Kadrovski rat za BiH”.
U Cazinu i Kladuši veći dio dokumentacije vezane za Cazinsku bunu je uništen, a prema izjavi arhivskog radnika Čede Zorića, navedenoj u knjizi Vere Kržišnik – Bukić “Cazinska buna 1950″, dio dokumentacije je predat tvornici «Ljepenka» u Cazinu kao sirovinska prerada i tako uništen. Jedan dio dokumentacije o ovoj buni je završio u Beogradu (gdje je bila centrala UDBA-e i komanda JNA), a sudbina te dokumentacije je nepoznata.
Bilo bi interesantno danas saznati šta se desilo s onih 777 prognanika (uglavnom muslimana) koji su davne 1950. godine preseljeni u Srbac, odnosno s njihovim potomcima, da li se neko od tih ljudi uspio vratiti poslije u Krajinu, kako su oni preostali Bošnjaci muslimani prošli u Srpcu u ovome posljednjem ratu, da li ima muslimana u Srpcu…
cazin-danas.com
